Prošle godine u studenom sam krenuo odraditi izazov RC12. Taj izazov se ispunjava tako da svaki mjesec u godini odvozite barem jedan brevet homologiran od francuskog ACP-a, dvanaest mjeseci zaredom. Krenuo sam u studenom prošle godine sa vukovarskih 600 kilometara, a završio neuspjehom u srpnju ove godine.
O dvije trećine ovog izazova sam već pisao pa se o tome možete informirati na stranicama biciklizam.net i bbk-krpelj.com.
Nakon što sam odradio deveti uzastopni brevet u srpnju, onaj od Ratka Štibrića, koji se vozio iz Zagreba prema Sisku i pokupskim cestama mislio sam da cijelu seriju mirno privodim kraju jer su mi ostala još tri breveta koja su u iz tadašnje perspektive izgledala lagano za odvoziti. Krenulo je ljeto i sve je izgledalo kao naručeno za isporuku uspjeha.
Krajem srpnja otišao sam s familijom na Jadran, potrošiti još jedan zasluženi godišnji odmor kojeg sam isplanirao do zadnjeg detalja. Na nagovor mog đob kolege i rando frenda sam si kupil SUP, kojeg je familija sa oduševljenjem prihvatila, vrijeme je bilo vruće i sunčano, more toplo.
“Planirao sam obići svijet”, a na kraju sam očima obilazio pukotine po zidovima i poneku paučinu u spavaćoj sobi. Treći dan odmora na supu sam slomio kažiprst lijeve ruke i to me zakopalo u tamu vlastitih misli. Vrućine su ljetos bile nesnosne. Preko trideset stupnjeva noću je otežavalo spavanje, a dnevne temperature nisu dale normalno disati. Zagipsane ruke sam se kretao između terase i kreveta, izgubio sam volju i za običnim šetnjama. Nadu da ću brzo zaliječiti ozljedu je ubila dijagnoza same ozljede. U prstu je narastao tumor/cista zbog koje je prst pukao te je oporavak trajao duže. Godišnji odmor je počeo kao šarena jadranska razglednica, a završio kao otpusno pismo. Dugo mi je trebalo da se naviknem na ozljedu i život u gipsu, ovo mi je prvi put da sam nešto slomio. Pokušao sam prkositi ozljedi ali te bol podsjeti da trebaš odmoriti i pustiti da stvari legnu na svoje mjesto. Nakon druge kontrole u zadarskoj bolnici potpuno sam ugasio zadnju nadu da ću u kolovozu moći odvoziti neki brevet. Cijela serija je otišla kvragu.
Gips sam skinuo početkom rujna da bi rehabilitaciju nastavio mehaničkim poticajima raznih gumenih loptica, hidroterapijom toplom vodom i masažama. Tetive su se zakočile i nisam mogao saviti prst. Oporavak još traje i sve je bliže svom kraju. Nakon skidanja gipsa sam krenuo sa laganim vožnjama na trenažeru iako nisam imao kontrolu nad promjenama pogonskih zupčanika na lijevom mjenjaču. Namjestio bi brzinu i stiskao pedale, pa koliko ide. Mic po mic stvari su krenule nabolje, mobilnost prsta je sve bila bolja i sredinom rujna sam krenuo biciklom na posao. Svakodnevne komjut vožnje su me počele vraćati u formu i osjetno sam popravio raspoloženje. Na kraju rujna sam počeo razmišljati da se vratim brevetima, a jedini koji mi je bio na raspolaganju je laktečkih 400 kilometara.
Taj brevet već godinama organizira naša vrijedna randonerka Ivana Štukelj koja je ove godine završila iznimno naporan i zahtjevan Nordkapp 4000. Laktečkih 300 i 400 je ove godine nacrtala da se vozimo po podravskim krajevima kroz koje inače breveti ne idu baš često. I mogu reć da mi je baš ugodno sjeo. Na brevet sam krenuo sa Ivanom Perakom i prvu polovicu do Donjeg Miholjca smo pregazili prilično brzo. Minimalno smo stajali jer smo odlučili uloviti što više dnevne vožnje. Odlično dnevno je zamijenilo prilično hladno i vlažno jutarnje vrijeme i baš je bilo gušt voziti odličnim podravskim cestama.
Na brevetu je bilo pedesetak randonera, a od toga je dvadesetak vozilo ovu dužu verziju. Nakon Donjeg Miholjca krenuli smo prema Slatini uz prilično naporan prsni vjetar. Radili smo kraće pauze kako bi odmorili teške noge. Nakon Slatine i zalaska sunca osjetno brzo pada temeperatura i oblačimo na sebe deblje slojeve obleke. Kreću i dosadni usponi te do Daruvara pimplamo po bregima i njurgamo kad ih vidimo. U Daruvaru na glavnom trgu uzimamo dužu pauzu za zadnju četvrtinu breveta. U grupi smo četvorica čime osjetno olakšavamo vožnju izmjenama na čelu naše male kolone. Brevet završavamo nešto prije tri ujutro, a na cilju nas je dočekala Ivana sa izvrsnom i toplom sarmom. Uostalom, koliko sam čuo, mnogi na ovaj brevet dolaze samo da na kraju pojedu sarmu i nije im za zamjerit.
Nakon ovog breveta vršim mentalnu rekapitulaciju svega što mi se izdogađalo u zadnja tri mjeseca, a suma kaže da sam dobro prošao i da sam se prilično brzo vratio u formu. Bijesne depre su nestale, brevetom odnešene. Vožnja ovog breveta nije bila samo povratak na cestu, bio je to čisti iskonski prkos. Onaj osjećaj kad te nešto potpuno izbaci iz tračnica, prizemlji te na najgluplji mogući način (jer naravno da nisam stradao na spustu sa 70 km/h nego na sup-u na odmoru — klasika kozmičke ironije), a ti kroz trenažer u jednoj brzini i komjutanjem do posla polako sastaviš glavu natrag na ramena. RC12 izazov je ovim brevetom trebao završiti, a u stvari tek možda počinje. Još 11 i gotovo.
P.S. Ako ove godine odvozim vukovarskih 600, utješna nagrada može biti serija super randonnee za završenih 200, 300, 400, 600 u tekućoj godini. Ustvari, što me uopće može spriječiti.
Hvala na čitanju,
Mario Greč
