Proljeće je počelo u Sesvetama. Jedva sam čekao da se sunce poajvi i da toplinska niskost postane samo zimska prošlost. Na brevet je stigao veliki broj randonera, svi su jedva čekali da se pojave na cesti. Ruta je bila nešto izmijenjena nego prošlih godina ali ništa značajno. Brevet vozim sa Ditrihom i Škarićem, bili su tu i tamo još neki. Na sesvetsko proljeće dolazim četvrti put. Ruta je odlična,ima dosta valovitog terena i dugačkih ravnica, a posjećujemo Mariju Bistricu, Novi Marof, Vrbovec, Čazmu i Kloštar-Ivanić. Organizatori su i ovaj put pripremili veselu točku kao obavezno mjesto druženja desetak kilometara prije Vrbovca. Nisam imao neku ambiciju završiti brevet čim prije pa mi je vožnja sa mojim starim suborcima odgovarala po tempu i raspoloženju. S njima je uvijek vrhunska zafrkancija, a ne fali ni ozbiljnih razgovora o životu.
Na listi RC12 ovo mi je bio peti brevet.
Mjesec dana kasnije, na kraju vrlo kišovitog travnja vozio sam brevet iz Ivanića. Tu sam se opet vozio sa samom kremom domaćeg randonerstva, pojavil se i Puška iz Jaske, Darac zRudeša, legende poput Pezelja i Perkovića, buduće legende poput Peraka i kutinski kralj breveta Dalibor Mikulić. Bilo je tu još poznate ekipe, dosta slavonaca uz neizostavne Maršića, Ditriha i Škarića. Svaki put kad u svoje tablice evidentiram odvožen brevet napišem si s kim sam se vozio jer je teško zapamtiti sve, a evidencija je dobar podsjetnik na veliki broj lijepih trenutaka sa ovim ljudima. Ivanički brevet je također promijenio rutu nego godinu ranije, vozilo se prema rijeci Uni u Hrvatsku Kostajnicu te nizvodno do ušća Une i Save u Jasenovcu pa prema Novskoj, Kutini, Čazmi i na cilj u Ivanić. Vožnja ovim krajevima nema stresnih trenutaka, lokalne prometnice nisu opterećene velikim brojem vozila, a ruta ima sve elevacijske izazove od kojih je najzanimljiviji uspon do restorana Djed u Hrvatskoj Kostajnici s kojeg se pruža legendaran pogled na rijeku Unu te njene pitome i zelene obale. Brevet završavamo u veselom društvu u lokalnom restoranu gdje je organizator osigurao fantastičan topli obrok koji nas je vratio u ravnotežu.
Ivaničkim brevetom sam završio pola zadanog izazova. Topliji dani dolaze, na kalendaru se pojavljuju meni najdraži breveti.
U svibnju sam vozio brevet kojeg suorganiziram zajedno sa svojim kolegom s posla i vrijednim randonerom Markom Omrčenom. Brevet ponosno radimo za naš samoborski klub BBK Krpelj i ovo je četvrto izdanje kojeg radimo. Promijenili smo rutu te je slična prvom izdanju. Organizacijske aktivnosti koje se obavljaju za ovaj brevet smo opisali prošle godine te članak možete naći na www.biciklizam.net i www.bbk-krpelj.com. Nakon što smo Marko i ja otpratili randonere na put, krenuli smo i mi isprobati što smo drugima nacrtali i nije bilo baš bezazleno. Elevacijski dijagram je u pripremi pokazao da imamo ugodnih 1600 mnv, a brevet je realno imao preko 2300. Neki su nam to malo zamjerili, mi se nismo ispričali i nećemo. Ova vrsta avanture se ne priprema amaterski i nikada nećemo brevet preporučiti nekome ko nije siguran da ga može odvoziti. A onaj tko ga može odvoziti, svejedno mu je koliko visinaca ima. Prije par mjeseci smo primali narudžbe za elevacijski lakši brevet te smo promijenili rutu u nadi da će oni koji žele malo lakši izazov i doći voziti. Nažalost, nisu se pojavili te ne vidim smisao da ubuduće prilagođavam bilo što bilo kome.
Na brevet je došlo blizu 70 randonera i svi su brevet sretno završili. Penjalo se na Jazbinu i Poljanicu, bilo je tu bezbroj dinamičnih hupsera po karlovačkom kraju sve do Topuskog, po rubu Gline smo penjali prema Pokupskom, zaravnalo je do Pisarovine i onda opet hupseriranje laganim bregovitim krajevima preko Galgova prema Samoboru. Ruta ima odlične ceste i minimalno prometa, u toplom proljetnom danu smo uživali u vožnji.
Svibanjsko randoniranje se nastavilo u Đakovu gdje sam na Dan državnosti vozio 300 km. Uz RC12 trudim se odvesti i Super Randonnee seriju te na ovaj brevet dolazim tradicionalno već petu godinu zaredom. U ovaj događaj sam upakirao i familiju te smo svi skupa u Đakovu bili cijeli vikend.
A u Đakovu je organizator malo promijenio rutu pa sam vozio i po nekim novim cestama zajedno sa svojim slavonskim suborcem Trpimirom Zorićem s kojim uspješno završavam brevet. Od nekih posebnosti na ovom brevetu bi izdvojio fenomenalan uspon na Krndiju kao i još fenomenalniji downhill sa iste. Ponovno smo posjetili Vukovar u koji ću uvijek rado doći. Poslije Vukovara nas je ulovila noć te smo na laganom vjetru dolepršali na cilj. Još jedan brevet za pamćenje, još jedna sretna uspomena.
Nakon pet godina dolazim u Lipik. Ruta standardno ista, ovaj brevet je već odavno klasik hrvatskog randoniranja. Brevet prolazi kroz neke od najljepših i najmirnijih krajeva u Slavoniji, dobre ceste garantiraju dobru jurnjavu, usponi su uglavnom u hladovini koja nam ipak malo olakšava penjanje. Vozio sam sa Mikulićem, Petrićem i jednim mladim kutinskim randonerom koji se fino zakačio na ovu vrstu ciklozlostavljanja. Nešto u njemu podsjeća na Pribanića iako je možda malo prerano to tvrditi. Dio breveta od Bučja do Čaglina sam vozio, odn. pokušavao uloviti ivaničkog randonera Prelića koji je ipak malo jača mrcina te sam si dozvolio odustati na vrijeme. Nakon Čaglina kreće brdovitiji teren koji ti ne dopušta prepuštanje onom dosadnom zenu kakav se zna pojaviti na dugačkim vožnjama, nakon dva tjedna opet penjem na Krndiju, ovaj put desetak minuta brže, hladim se na spustu do Orahovice gdje sa ekipom uzimam dužu pauzu. Kroz zafrkanciju vrijeme prolazi brzo i prije nego trepneš već si na biciklu, pičiš za Voćin na novu rundu pauze. Vrućina asfalta se sve slabije podnosi, a spas donosi šumski uspon na Zvečevo. Ljepota ovog uspona je nevjerovatna. Brevet završavamo gdje smo i počeli, čeka nas odlična večera i nekoliko vrsta kolača. U društvu dočekujemo preostale randonere, pakiramo stvari i pičimo svako na svoju stranu.
Lipičkim brevetom sam završio drugu trećinu RC12 izazova. Preostala su još 4 breveta koja ću izabrati kako obaveze budu dopuštale. Lipanj ove godine završava sa nenormalnim vrućinama i baš me zanima kako će sve to izgledati ovo ljeto. Zimski ekstremi su me srećom zaobišli, nijedan zimski brevet nije imao temperature ispod 0 i mogu reći da je bilo sasvim podnošljivo, osim kiše koja je padala na svakom brevetu, zima se fino preživjela na biciklu. Ljetni breveti obećavaju drugu vrstu ekstrema koju sam iskusio prethodnih godina. Vjerovatno je gore ono što dolazi jer ono što je prošlo više ne boli. U cijelu priču negdje treba naći mjesta za duži godišnji odmor, a odmora nikad dosta.
