Postoje utrke koje gledamo zbog neizvjesnosti. I postoje utrke koje gledamo jer želimo vidjeti dominaciju. Ovogodišnji Giro d’Italia možda pripada upravo ovoj drugoj kategoriji.
109.izdanje talijanskog Grand Toura starta 8. svibnja u Bugarskoj, a završava tradicionalno u Rimu krajem mjeseca. Već sama činjenica da Giro drugu godinu zaredom kreće izvan Italije daje utrci posebnu atmosferu – pomalo kaotičnu, pomalo egzotičnu i potpuno “girovsku”. No prava priča ipak je jedna: Jonas Vingegaard (Team Visma | Lease a Bike).
Nakon što je João Almeida (UAE Team Emirates – XRG) otpao sa startne liste, danski šampion ulazi u utrku kao možda najveći favorit za osvajanje jednog Grand Toura još od najboljih dana Chrisa Froomea i Tadeja Pogačara. Kladionice ga praktički tretiraju kao “sigurnu stvar”, a pitanje koje se nameće nije više “može li pobijediti?”, nego “može li ga išta zaustaviti?”.
Giro bez pravog antagonista? To je možda i najveći problem ovogodišnjeg Gira.
Vingegaard dolazi nakon dominantnih nastupa na Paris-Niceu i Volti a Catalunya, s momčadi koja izgleda brutalno snažno za brdske etape. Sepp Kuss, Wilco Kelderman, Victor Campenaerts i ostatak Visme djeluju kao savršeno posložena mašina za kontrolu utrke. I upravo tu leži ključna razlika između Giro d’Italia i Tour de Francea.
Na Touru kaos često dolazi sam od sebe – nervoza, vjetar, uske ceste, agresivni sprint vlakovi i konstantna borba za poziciju. Giro je drugačiji. Brda su duža, tempo ritmičniji, a utrka često dopušta manjim penjačima i “čistim grimpeurima“ (izraz za cestovnog biciklista specijaliziranog za uspon na strme planine, obično s vrlo visokim omjerom snage i tjelesne mase) da prežive bez ogromne momčadi oko sebe. Drugim riječima – Giro je utrka u kojoj Visma vrlo lako može držati sve pod kontrolom.
Giulio Pellizzari – talijanska nada koja više nije samo “talent”
Ako postoji čovjek koji bi mogao postati lice ovog Gira, onda je to Giulio Pellizzari.
22-godišnji Talijan više nije samo zanimljivo ime za budućnost. Nakon pobjede na Tour of the Alps i odličnog Tirreno-Adriatica, jasno je da Red Bull – Bora – Hansgrohe u njemu vidi legitimnog lidera za Grand Tour. Najzanimljivije kod Pellizzarija nije samo fizička razina, nego mentalni pomak. Prošle godine bio je pomoćnik. Ove godine dolazi kao čovjek za kojeg momčad radi. A to potpuno mijenja psihologiju utrke.
U analizama diljem Europe često se provlačila teza da Pellizzari djeluje “stabilnije” od većine konkurenata za postolje. Nema eksplozivnost Pogačara, nema reputaciju Vingegaarda, ali djeluje kao vozač koji rijetko puca. Upravo je to kvaliteta koja na Giru često vrijedi zlata. Ipak, teško je vjerovati da trenutno može pratiti Vingegaarda kroz tri tjedna.
Red Bull – Bora igra na dvije karte
Možda i najzanimljivija taktička priča utrke dolazi upravo iz Red Bull – Bore. Jer Jai Hindley nije došao samo “pomagati”. Australac zna kako se osvaja Giro. Već je jednom pobijedio i kroz karijeru je više puta pokazao da treći tjedan vozi bolje od većine konkurencije. Za razliku od mnogih GC kandidata, Hindley ne paničari kada izgubi vrijeme rano u utrci. A ovogodišnji Giro izrazito je “backloaded” – najteže dolomitske etape dolaze tek u završnici.
To otvara scenarij u kojem Pellizzari i Hindley mogu igrati taktički poker protiv Visme. Napadati iz daljine. Tjerati Vismu na potrošnju. Čekati slabiji dan Vingegaarda. Problem? Slabiji dan Jonasa Vingegaarda danas više zvuči kao urbana legenda nego realna mogućnost.
UAE izgleda opasno… ali samo na papiru
Adam Yates, Jay Vine, Marc Soler, Morgado, Christen, Narváez…
Na prvu, UAE djeluje kao momčad koja može osvojiti pola etapa ovog Gira. I vjerojatno može. Ali pitanje je – mogu li osvojiti Giro?
Adam Yates ove godine nije pokazao razinu potrebnu za Grand Tour pobjedu. Jay Vine dolazi nakon nekoliko padova i upitne forme. Christen i Narváez djeluju eksplozivno, ali više kao lovci na etape nego realni GC lideri.
Paradoks UAE-a jest da imaju možda najzabavniju momčad utrke, ali bez jasnog čovjeka za ukupni poredak.
Ipak, upravo zbog toga mogli bi postati ključni faktor utrke. Ako krenu agresivno kroz srednje planinske etape i konstantno šalju ljude u bijeg, mogli bi pretvoriti Giro u potpuni kaos, a Giro voli kaos.
Bernalova priča možda je i najljepša u cijeloj utrci
Prije nekoliko godina pitanje je bilo hoće li Egan Bernal osvojiti još jedan Grand Tour. Nakon strašne nesreće, pitanje je postalo hoće li ikada više profesionalno voziti bicikl. Danas ponovno pričamo o njemu kao ozbiljnom kandidatu za postolje.
Drugo mjesto na Tour of the Alps pokazalo je da Kolumbijac ponovno izgleda ozbiljno. Možda više nema onu eksplozivnost iz najboljih dana, ali ima iskustvo, otpornost i ono što na Giru često odlučuje – sposobnost preživljavanja. Bernal možda nije favorit za pobjedu, ali djeluje kao vozač koji bi mogao profitirati ako utrka eksplodira u trećem tjednu.
Ruta: manje legendarnih uspona, više iscrpljivanja
Mnogi fanovi primijetili su da ovogodišnjoj ruti nedostaju kultni “monstrumi” poput Zoncolana ili Mortirola. Nema ni pravog epskog Stelvia. Ali, to ne znači da ruta nije teška.
Giro 2026 donosi gotovo 50.000 metara elevacije kroz 3459 kilometara, sedam summit finisha i samo jedan, ali izuzetno važan kronometar od 40 kilometara. Ono što posebno upada u oči jest struktura utrke: organizatori su praktički “sakrili” najteže dane u završni tjedan. Prvi dio Gira pun je nervoznih srednje-planinskih etapa, eksplozivnih završnica i potencijalno kaotičnih dana za favorite, dok prava destrukcija dolazi tek kasnije.
To je tipičan Giro – prvo te umori, a tek onda te slomi.
Organizatori su složili Giro koji polako melje vozače. Dugački dani, ogromna kilometraža, više od 240 kilometara do Blockhausa, brutalni dolomitski finiši i kronometar od 42 kilometra koji bi mogao stvoriti velike razlike.
Posebno se izdvajaju:
- Blockhaus (etapa 7) – Etapa do Blockhausa već sada djeluje kao potencijalna prekretnica utrke. Ne samo zbog završnog uspona od gotovo 14 kilometara uz prosjek blizu 9%, nego i zato što dolazi nakon gotovo 250 kilometara iscrpljivanja. To nije dan za eksplozivne napade od dvije minute. To je dan na kojem noge jednostavno prestanu raditi. Mnogi analitičari vjeruju da bi upravo tamo Vingegaard mogao prvi put ozbiljno “stisnuti” konkurenciju i pokušati ubiti utrku prije Dolomita.
- Paso Giau i dolomitski pakao u 19. etapi – ovo je odmah proglašeno za „queen stage” utrke. Pet ozbiljnih uspona u jednom danu i gotovo 5000 metara elevacije djeluju kao scenarij za epski raspad GC-a.
- Pian del Cansiglio / Pian Cavallo završnica
- dugi ravni kronometar koji savršeno odgovara Vingegaardu
Mnogi analitičari vjeruju da bi utrka praktički mogla biti odlučena već na Blockhausu.
Jonathan Milan i rat za ciclamino
Dok će borba za ružičastu majicu možda djelovati predvidivo, borba za ciclamino mogla bi biti spektakularna. Jonathan Milan djeluje kao najbrži sprinter na utrci, ali Girov sustav bodovanja otvara prostor i “svestranim sprinterima” poput Kaden Grovesa ili Tobiasa Lund Andresena. Velik broj “50-point” etapa znači da će sprinteri morati preživljavati teške dane i agresivne završnice. Drugim riječima – neće biti dovoljno samo biti brz. Trebat će preživjeti.
Zašto Giro uvijek ostaje poseban?
Možda zato što je manje sterilan od Toura. Na Giru se uvijek događa nešto čudno. Netko eksplodira bez razloga. Netko neočekivano oživi u trećem tjednu. Favoriti izgube minute na etapi koju nitko nije označio ključnom. Prošle godine imali smo Colle delle Finestre i jednu od najluđih etapa posljednjih sezona. I baš zato, koliko god Vingegaard djelovao nedodirljivo, Giro nikad nije potpuno predvidiv. To je utrka u kojoj jedan loš dan može uništiti tri tjedna savršenstva i upravo zbog toga ćemo ga opet gledati svaki dan.ingegaarda ili nas čeka “jedan čovjek protiv svih”?
